Često se kod roditelja pojavi nervoza pred djetetov polazak u školu. Mnoga su pitanja i dvojbe: je li dijete spremno, zna li dovoljno, kakva mu je pažnja, je li socijalizirano i što je uopće važno za djetetov uspjeh u školi?
Spremnost za školu određuje se kao ukupnost sposobnosti, iskustva i motivacije potrebnih za učenje novih zadataka.
Da bismo prikazali razvojne karakteristike djece koja polaze u školu, osvrnut ćemo se na različite aspekte ili dimenzije tog razvoja. Spremnost za školu ili učenje je složena pojava koja se sastoji od sljedećih dimenzija:
Tjelesna spremnost
Govorna razvijenost
Kognitivna spremnost
Emocionalna spremnost
Socijalna spremnost
Motivacija za učenje
Svi su aspekti razvoja međusobno povezani i ne mogu djelovati neovisno jedan od drugoga.
Tjelesna spremnost podrazumijeva mogućnost djeteta da se nosi sa zahtjevima koji uključuju specifične psihofizičke napore:
hodanje od kuće do škole
opterećenje od nekoliko kilograma (školska torba)
statičan napor – višesatno mirno sjedenje u školskoj klupi i pisanje zadaće
Hodanje, trčanje, navike hranjenja, spavanja, kontrola izlučivanja, usavršavanje fine pokretljivosti mišića itd. ubrajamo u vrlo važne navike i vještine za psihomotoričku razvijenost koju dijete mora steći do polaska u školu.
Govorna razvijenost uključuje govorne vještine:
receptivne
slušanje
praćenje što drugi govore – razumijevanje uputa
ekspresivne
jasan izgovor
mogućnost izražavanja osjećaja potreba i misli na materinskom jeziku
razvijen pojam o čitanju i pisanju
Dio djece dolazi u školu s govornim ponašanjem različitim od onoga kakvo se njeguje u školi, što može postati izvorom školskog neuspjeha, ne zbog slabijih sposobnosti, kako se to često čini, već zbog nemogućnosti dobre komunikacije.
Kognitivna spremnost uz opću mentalnu sposobnost – inteligenciju uključuje i razvijenost niza specifičnih psihičkih funkcija u području:
percepcije
pažnje
pamćenja
mišljenja
Kognitivna spremnost podrazumijeva još i posjedovanje određenih iskustava i spoznaja o svijetu i sebi samome.
Emocionalna spremnost očituje se u stanovitoj emocionalnoj stabilnosti i mogućnosti kontrole vlastitih emocija. Dijete mora izbjegavati i svladavati jake i nagle emocionalne izljeve poput srdžbe, panike ili straha.
Pritom je važno imati na umu de će mnogo toga dijete naučiti oponašajući nas i identificirajući se s nama i drugima koji ga okružuju. Ne možemo zahtijevati od djeteta da ne viče na sav glas kad je bijesno ako mi za svaku sitnicu povisimo glas, ili pak tražiti da ne udara drugu djecu ako ga sami kažnjavamo batinama.
Emocionalna spremnost nadalje uključuje mogućnost da dijete kontrolira svoje ponašanje samousmjeravajućim govorom, internalizira upute te da ga je moguće podučavati strategijama samokontrole.
Socijalna spremnost podrazumijeva ostvarivanje uspješne komunikacije s vršnjacima i odraslim osobama te mogućnost suradnje s drugima. Očituje se u usvajanju određenih normi ponašanja u mogućnosti podređivanja vlastitih želja i potreba pravilima skupine i u mogućnosti socijalnog učenja prema modelu.
Motivacija za učenje i interes za građu
Djeca predškolske dobi u pravilu su intrinzično motivirana za učenje i stjecanje znanja i vještina što se očituje u njihovoj znatiželji i neumornom zapitkivanju.
Interes rađa pažnju koja školsko učenje čini lakšim i uspješnijim. Jedino stjecanjem znanja moguće je pobuditi daljnji interes jer ono o čemu ništa ne znamo ili znamo vrlo malo ne može nas ni zainteresirati.
Iskustvo u situacijama učenja utječe na stav prema učenju – bude li pozitivan, dijete će biti motivirano, lakše će podnositi povremene krize, neuspjehe koji će mu biti signal da pojača napor ili promijeni ponašanje.
Igra je poligon na kojem se dijete priprema za školu i život.